{
  "$type": "site.standard.document",
  "bskyPostRef": {
    "cid": "bafyreigvcf4htgqx7hjpqygjoikgj3pbvrfq2lruwsuzrhaqfvusy2jbyq",
    "uri": "at://did:plc:m3ltk5dwmad6gkrl5itmpdzm/app.bsky.feed.post/3mmesa2xlsgt2"
  },
  "coverImage": {
    "$type": "blob",
    "ref": {
      "$link": "bafkreiglqn5rfgbzcvn7vnsfjusnxfghop3v2gy27bd42vvpxie7ucz4qu"
    },
    "mimeType": "image/jpeg",
    "size": 183651
  },
  "description": "Zamislite da postoji nešto sto formalno pripada svima, ali čemu u praksi samo rijetki mogu pristupiti. Nešto sto se gradi novcem poreznih obveznika, financira europskim fondovima, regulira državnim zakonima — a ipak funkcionira po pravilima neformalnih mreža poznanstava i privilegija. Na hrvatskoj obali, to nešto zove se vez.\n\n\nVez kao ogledalo društva\n\nSlučaj sportske luke Vitrenjak u Zadru i Jedriličarskog kluba Uskok (JK Uskok) naizgled je lokalna vijest: pismo jednog čitatelja o sumnjivoj do",
  "path": "/cije-je-more-tajna-mreza-poznanstava-i-donacija-zbog-koje-obicni-gradani-godinama-cekaju-na-vez/",
  "publishedAt": "2026-05-21T16:02:56.000Z",
  "site": "https://www.morski.hr",
  "textContent": "**Zamislite da postoji nešto sto formalno pripada svima, ali čemu u praksi samo rijetki mogu pristupiti. Nešto sto se gradi novcem poreznih obveznika, financira europskim fondovima, regulira državnim zakonima — a ipak funkcionira po pravilima neformalnih mreža poznanstava i privilegija. Na hrvatskoj obali, to nešto zove se vez.**\n\n### Vez kao ogledalo društva\n\nSlučaj sportske luke Vitrenjak u Zadru i Jedriličarskog kluba Uskok (JK Uskok) naizgled je lokalna vijest: pismo jednog čitatelja o sumnjivoj dodjeli vezova, demant kluba, novinarska istraga. No kada se stave u širi kontekst, ti događaja postaju prozor kroz koji jasno vidimo jedan od temeljnih problema suvremene Hrvatske — kako se upravlja zajedničkim javnim dobrima i čiji interesi u toj priči zapravo prevladavaju.\n\n**__„Riječ je o stavu izvan binarne podjele na lijevo i desno.”__**\n\nOvaj esej nastoji razjasniti taj problem na razumljiv način — bez pravničkog žargona i bez naivnih zaključaka. Cilj nije optužiti pojedince, nego razumjeti sustav koji je omogućio dugotrajnu sumnju i koji zahtijeva ozbiljnu javnu raspravu.\n\n### **Što su pomorsko dobro i koncesija — i zašto je to važno znati?**\n\nPrema hrvatskom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, more, morska obala i luke dio su tzv. pomorskog dobra — dakle, javnog vlasništva koje ne može biti u privatnom posjedu. Država ili lokalne vlasti mogu dopustiti privatnim ili polu-javnim subjektima(udrugama, klubovima, tvrtkama) da tim dobrom upravljaju kroz sustav koncesije: formalne dozvole koja nalaze jasne uvjete, rokove i obveze prema javnom interesu.\n\nJK Uskok dobio je takvu koncesiju prije petnaest godina za upravljanje gatovima sportske luke Vitrenjak. Time je klub preuzeo odgovornost — ne samo operativnu, nego i etičku: upravljati javnim resursom transparentno, u skladu s interesima zajednice, a ne ekskluzivnih mreža. U sjevernom dijelu luke, klub je preuzeo i ranije ugovorene obveze prema motornim plovilima, dok južni dio odražava jedriličarsku narav kluba.\n\n**_Javno dobro nije isto sto i dobro javnog tijela koje njime upravlja. Ono ostaje javno čak i kad ga netko administrira u ime zajednice. Kad upravljač počne određivati tko smije pristupiti javnom resursu po neformalnim kriterijima, „ _javno dobro de facto postaje privatno“.__**\n\nProblem nastaje kada se ta linija izbriše. Kada koncesionar počne tretirati javni resurs kao vlastiti — selektirajući kome će i pod kojim uvjetima dati pristup — tada se ne radi samo o administrativnoj nepravilnosti. Radi se o kršenju temeljnog demokratskog načela jednakosti pred zakonom i jednakog prava pristupa javnim dobrima.\n\nVitrenjak, Zadar - Foto: Google Maps / Screenshot\n\n### Anatomija jednog sustava: kako funkcionira neformalno tržište vezova\n\nSvjedočanstvo anonimnog čitatelja opisuje obrazac koji mnogi stanovnici obalne Hrvatske prepoznaju iz vlastitog iskustva: domaći brodari s malim plovilima godinama čekaju na listi — ako lista uopće postoji — dok strani vlasnici jahti, uz posredovanje pravih poznanstava i financijsku donaciju, brzo dobivaju vez po sportskoj, komunalnoj tarifi koja je tek djelić komercijalne cijene u marinama.\n\nJK Uskok te navode poriče, naglašavajući da aktualna uprava — na vlasti posljednjih godinu i pol — nije primala nikakve donacije vezane uz dodjelu vezova te da je uvedena službena lista čekanja. Ta je izjava važna, ali istovremeno otvara pitanje: a sto je bilo prije? I zašto je povjerenje javnosti toliko narušeno da i transparentno upravljanje mora eksplicitno naglašavati vlastitu čestitost?\n\nOdgovor leži u samoj strukturi sustava. Vez na Jadranu danas je oskudan i izrazito vrijedan resurs. Razlika između sportske tarife (20 do 30 posto tržišne cijene) i komercijalne cijene u marinama može iznositi nekoliko tisuća eura godišnje po plovilu. Tamo gdje postoji velika vrijednost, mali broj mjesta i diskrecijska moć upravljača — nastaje plodno tlo za klijentelama, čak i bez ijednog potpisanog ugovora.\n\nNeformalno tržište prioriteta ne zahtijeva korupciju u klasičnom pravnom smislu. Dovoljna je kultura favoriziranja: tko te poznaje, tko je bio na pravom domjenku, tko je donirao pravi iznos. _„Nitko to nije zapisao u pravilnik, ali sustav tu logiku prepoznaje i sam sebe kroz nju reproducira.”_ Upravo zato javnost je toliko osjetljiva na riječ donacija. Na Jadranu ta riječ često zvuci kao eufemizam za kupovanje pristupa nečemu što bi trebalo biti uređeno jasnim kriterijima.\n\n### Država kao odsutni nadzornik\n\nOno što slučaj Vitrenjak čini paradigmatskim nije samo pitanje jednog kluba u jednom gradu. To je pitanje u kojoj mjeri hrvatska država uopće nadzire upravljanje pomorskim dobrom koje je formalno u njezinom vlasništvu.\n\nObrazac koji se ponavlja diljem obale — od Istre do Dubrovnika — izgleda ovako: država i europski fondovi financiraju infrastrukturu, lokalni subjekt dobiva koncesiju, a zatim, bez saznanja, javnog nadzora, razvija vlastiti sustav upravljanja pristupom. Inspekcije su rijetke, kriteriji dodjele vezova često netransparentni, a žalbeni mehanizmi za obične građane praktično nepostojeći.\n\nVeć dulje vrijeme upozorava upravo na taj obrazac: luke otvorene za javni promet i sportske luke sve više funkcioniraju kao paralelni komercijalni sustavi, često bez razine nadzora koja postoji nad klasičnim marinama (koje moraju šutjeti nažalost).\n\n** __Moje viđenje, poante nije samo financijska — govorim o transformaciji obale: javne luke građene su novcem poreznih obveznika, velik dio infrastrukture financiran je europskim fondovima, država daje koncesije, ali stvarni pristup moru građanima postaje sve manji.__**\n\nParadoks je očit: sto manje država nadzire, to vise lokalne mreže moći popunjavaju taj vakuum. I što je vez vrjedniji, veći je poticaj za neformalnu kontrolu pristupa. Bilance lučkih sustava pokazuju da je vez postao jedna od najprofitabilnijih kategorija u jadranskom turizmu. Nadzirati taj profit i njegovu distribuciju trebao bi biti javni interes prve razine.\n\nLuke su, kako kažem, postale bankomati — ne nužno samo kroz ilegalu, nego kroz kontrolu oskudnog resursa i privilegirani pristup njemu.\n\n### Čije je more — i što je moguće promijeniti\n\nTemeljno pitanje koje slučaj Vitrenjak otvara filozofsko je, ali s posve praktičnim implikacijama: ako je more zajednički javni resurs, može li pristup moru ovisiti o statusu, poznanstvu ili neformalnoj preporuci? A ako ne može — koji su mehanizmi koji to sprječavaju, i funkcioniraju li?\n\n__Hrvatska ima zakone koji to reguliraju. Problem nije u nedostatku propisa, nego u njihovoj provedbi i u kulturi nadzor.__\n\nBez konkretnih dokaza ne može se tvrditi da je u JK Uskoku ili bilo gdje drugdje počinjeno kazneno djelo. __Ali može se govoriti o sustavu koji proizvodi trajnu sumnju__. A sumnja je, u demokraciji, već sama po sebi problem — jer erodira povjerenje u institucije i u temeljnu pravednost društvenih pravila.\n\n### Zaključak: lokalna priča, opće pitanje\n\nSlučaj Vitrenjak nije samo zadarska priča. To je jedna od brojnih varijacija na temu koja se proteze čitavom hrvatskom obalom: sukob izmedju javnog dobra i privatizacije pristupa njemu; izmedju transparentnosti i diskrecije; između jednakih prava svih građana i povlaštenog položaja onih s pravim vezama.\n\nJK Uskok nije demon ove priče. Možda nova uprava zaista jest transparentna. Ali sustav koji je omogućio dugogodišnju sumnju, koji je stvorio neformalno tržište vrijednih javnih resursa i koji se razvijao u sjeni nedostatnog nadzora — taj sustav zahtijeva ozbiljnu reformu, bez obzira na to tko ga trenutno vodi.\n\nPitanje „Čije je more?“ nije retorička fraza. To je test demokratske zrelosti jednog društva: može li svaki građanin — ne samo onaj s debljim novčanikom ili utjecajnijim poznanstvima— ostvariti jednaki pristup dobru koje mu po zakonu, ali i po elementarnoj pravednosti, pripada. Hrvatska obala je zajedničko nasljedstvo. Takvo treba i ostati.\n\n**__Demokracija se ne testira samo na izborima. Testira se svaki put kad običan čovjek pokuša dobiti ono na sto ima pravo — i kada pita zašto ne može.__**\n\n**__U odgovoru koji tada dobije, ogleda se stvarno lice pravne države.__**\n\nMilo Miklaušić, kap.",
  "title": "ČIJE JE MORE? Tajna mreža poznanstava i donacija zbog koje obični građani godinama čekaju na vez",
  "updatedAt": "2026-05-21T16:02:55.958Z"
}